Protuvladini prosvjedi iz ožujka 2011. godine dugo će ostati u sječanju većine građana Hrvatske. Malo tko može ostati ravnodušan kada govori o njima. Po prvi put, nakon čuvenog prosvjeda za „Stojedinicu“, ljudi su zauzeli ulice. Da, činjenica je da je stvar više-manje gotova, no iz svake borbe je potrebno nešto naučiti. Ovaj članak je kratka analiza ovih prosvjeda, kao i organizacijskih struktura proizašlih iz njega, te uloge Mreže anarhosindikalista (MASA) u svemu ovome.
AKUMULACIJA NEZADOVOLJSTVA
Razlozi ovih prosvjeda su mnogobrojni. Jedan od razloga su sigurno posljedice krize kapitalizma koje radnici svakodnevno mogu osjetiti na svojoj koži. Sve veća nezaposlenost (oko 330 000 radnika u Hrvatskoj je bez posla!) urodila je povećanjem samovolje poslodavaca koji sve više plasiraju ugovore na određeno (oko 80% novih ugovora su ugovori na određeno), te se time povećava nesigurnost radnika, a poslodavac dobiva poslušne radnike koji će pristati raditi neplaćene prekovremene, subote, nedjelje, praznike itd. Isto tako, sve više radnih mjesta se zatvara, industrija samo čeka smrtnu presudu, pa da potpuno iščezne. Kakva nam se to perspektiva nudi?
Jedan od razloga su sigurno i sve češće korupcionaške afere, počevši od nekadašnjeg premijera Ive Sanadera, te njegovog vjernog suradnika Damira Polančeca
, pa nadalje. Razmjeri njihove pljačke koji su isplivali na danje svjetlo zaprepastili su mnoge, ali su isto tako i potaknuli sve veću skepsu prema vladajućoj eliti, koja poput Poncija Pilata pokušava oprati ruke bacivši svoje dojučerašnje vođe „bijesnoj rulji“.
Ulazak u Europsku uniju je isto jedna od stvari koja muči građane Hrvatske. Netransparentnost oko samog sadržaja pregovora, konsenzus svih elita, kako vladajućih tako i oporbenih, oko pitanja ulaska, te povremeni šizofreni ispadi marginalne desnice koja baštini „barjak '91.“, izazivaju stanje zbunjenosti, nesigurnosti i straha za sutradašnjicu. Pogotovo kada je sve izvjesnije da će Vlada pokleknuti direktivama EU i „rastjerati“ brodogradilišta, ostatke ostataka industrije u Hrvatskoj o kojima ovise cijeli gradovi.
Došlo je do akumulacije nezadovoljstva i straha za osnovnu egzistenciju. Mitovi o „medu i mlijeku“ kapitalizma i liberalne demokracije padaju jedan po jedan.
Ovi prosvjedi predstavljaju samo nastavak tog vala nezadovoljstva, započetog studentskim blokadama, prosvjedima seljaka, brojnim štrajkovima i pokušajima radnika da spase poduzeća u stečaju – svoja radna mjesta.
KAPITULACIJA PREDSTAVNIŠTVA
„Parlamentarizam je tipični oblik borbe posredstvom vođa, pri čemu same mase imaju podređenu ulogu. Praksa parlamentarizma sastoji se u tome da predstavnici, pojedinci, u suštini vode borbu, zato on kod masa nužno stvara iluzije da drugi mogu voditi borbu za njih“, pisao je 1920. nizozemski marksist Anton Pannekoek. Ovaj se komentar ne tiče isključivo parlamentarne demokracije, kao pukog nadmetanja stranaka u Saboru, već se tiče općenito jednog odnosa na svim razinama društva unutar liberalne „demokracije“. Uvijek se traže predstavnici, vođe, lideri, poglavnici, komandanti, odnosno elite koje bi nas trebale nekud voditi, koje bismo trebali slijediti, koje bi trebale artikulirati naše zahtjeve itd. Mase trebaju slijediti, slušati i ubaciti svake četvrte godine papirić u kutijicu.
Mnoga dežurna laprdala i politički analitičari poput Dražena Lalića, tvrdili su kako će ovi prosvjedi propasti jer nemaju jasno vodstvo, ciljeve, te jer se ljudi unedogled šeću umjesto da prosvjedi budu statični, te popraćeni govorima politički bitnih faktora - vođa. Ovakve izjave mogu doći samo od autističnih društvenih „znanstvenika“, koji očito nisu svjesni trenutne političke situacije jer upravo je cilj ovih prosvjeda bio izbjeći ovaj scenarij. Ovi prosvjedi, predstavljaju prirodni razvitak skepse i otpora spram predstavnika, koji svoje korijene ima u studentskom pokretu.
Brojni su političari i samozvani vođe pokušali zasjesti na čelo ovih prosvjeda, posebice u Zagrebu, no to je izazvalo samo osipanje ljudi na prosvjedima. Na njihove govorancije i samo-promotivne ispade je malo tko obraćao pozornost ili dolazio. U Rijeci je učinjen jedan veliki korak naprijed, jer su se ljudi organizirali oko Slobodarskog bloka i tražili zabranu stranačkih simbola, te su time onemogućili samopromociju partijskih kadrova.
Često pitanje na prosvjedima bilo je: gdje su sindikati? Sindikalni birokrati su od početka prosvjeda svojim tezama o tome kako se ništa ne rješava na ulici stali na stranu Vlade. Naravno, pri tome nisu samo po stoti put zaboravili historijsko naslijeđe sindikalne, odnosno klasne borbe, već su se potvrdili činjenicu da je potrebna nova vrsta sindikalizma – revolucionarni sindikalizam, odnosno sindikalizam koji se neće oslanjati na pregovaračku (ne)moć svojih predstavnika nego na snagu svoje baze i mogućnost kolektivne direktne akcije u svrhu obrane, a onda i širenja radničkih prava.
Nelegitimnost predstavničke demokracije prestaje biti samo privatna ideja pojedinca, takvo je razmišljanje postalo javno moguće, pa ideje direktne demokracije i direktne akcije postaju sve aktualnije.
U OBRANU DEMOKRACIJE
Prosvjedi su zastrašili vladajuće elite, posebice nakon 2. ožujka kada su prosvjedi u Zagrebu poprimili prepoznatljivi oblik, te se sve više ljudi krenulo pridruživati prosvjednoj povorci. Također, nakon 2. ožujka prosvjedi su se sve više počeli širiti kroz državu. U Zagrebu su spaljene zastave HDZ-a, SDP-a i Europske unije, politički vrlo važan trenutak koji je došao kao šamar parlamentarnoj demokraciji. Narod je jasno pokazao što misli o parlamentarnom cirkusu, te je jasno prokazao da su svi isti.
Političke elite su privremeno zakopale ratne sjekire kako bi obranile parlamentarnu demokraciju. Možemo primijetiti da čim su prosvjedi uhvatili uzlaznu putanju, te su u Zagrebu obuhvatili 10 000 ljudi, predsjednik Josipović se uključio zahtijevajući da se odredi datum privremenih izbora. Strah od mogućnosti urušavanja parlamentarnog poretka je sve veći.
Kroz ove prosvjede smo mogli primijetiti i kako vladajuće elite, potpomognute sindikalnim beskičmenjacima, jednostavno ignoriraju prosvjednike, ili pak, služeći se medijima i svim drugim sredstvima koja im se nalaze na raspolaganju, pokušavaju banalizirati prosvjede i prosvjednike. Umanjuju brojeve, planski eksponiraju neke endemične luđake i predstavljaju ih „vođama“, optužuju oporbu, pozivaju se na svetost ulaska u Europsku uniju ili pak prikazuju prosvjednike kao vulgarnu primitivnu balkansku rulju koja napada premijerku samo zato jer je ona krhka ženica. Sasvim je jasno da se oni žestoko bore da onemoguće da se bilo kakav socijalni zahtjev masa ili smislena kritika poretka prenese dalje. Zbog sve svode na najprimitivniju politiku „SDP-HDZ“, jer ona otupljuje i umara.
ULOGA DESNICE
Nemoguće je govoriti o ovim prosvjedima, a ne osvrnuti se i na ulogu desnice i samoprozvanih vođa u svemu ovome. Činjenica je da je njihova uloga poprilično napuhana u medijima, pa čak i na našoj internetskoj stranici.
Desnica je u obliku kojekakvih marginalnih stranaka i inicijativa najaktivnija bila u Zagrebu gdje su se konstantno pokušavali nametnuti kao vođe prosvjeda. Njihov mali broj je uspješno skriven brojnim zastavama, što hrvatskim, što političkim, te velikim plamtećim križevima. U trenutcima kada bi prosvjedi bili slabije posjećeni, oni bi uspijevali preuzeti vodstvo. Sama njihova pojava, kao i znakovlje i retorika zasigurno su odbili veliki broj građana od prosvjeda. Oni su si svojim desno-šizofrenim diskursom, no važno je istaknuti kako nisu pretjerano utjecali na razvoj prosvjeda. „Karizma“ samoprozvanih vođa nije bila razlog rasta prosvjeda, već akumulirano nezadovoljstvo unutar svakog pojedinca.
Sve većem broju ljudi jasno je kako desnica ne može donijeti nikakvu alternativu hrvatskom društvu, te kako će nas stalno vraćati u nacionalizam 90-ih od kojeg svi želimo pobjeći, no pitanje alternative ostaje otvoreno.
NUŽNOST RADIKALIZACIJE
Bez daljnje radikalizacije i prenošenja borbe na radna mjesta, u zajednice itd. ovi prosvjedi su bili osuđeni na propast. Vladajuće elite su ponovile dobri stari recept – tvrdoglavo ignoriranje i čekanje. One su jednostavno čekale da ljudi izgube elan, da se izmore od konstantnog marširanja, da više ne znaju koji je dan prosvjed (ovome je u Zagrebu doprinio i sindikat Preporod, koji je odlučio mobilizirati svoje članove u prošli petak), da ih zdrobe svakodnevne obveze, da ljude odbiju kojekakve spodobe koje su isplazile iz nekih mutnih voda i slično. Nepostojanje organizirane slobodarske ljevice je također omogućilo ovo stanje.
Bez radikalizacije prosvjeda nemoguće je očekivati porast ljudi na ulicama, te je nemoguće očekivati promjenu. Promjena se može ostvariti samo ako se nametne vladajućima. Oni tu promjenu ne žele i jedino do čega im je stalo je da čim prije maknu ljude s ulica i vrate se svojim parazitskim svakodnevnicama.
ALZA LA BANDERA REVOLUCIONARIA...
MASA se priključila ovim prosvjedima, iako smo od prvog dana naglasili kako ne želimo izbore jer oni ništa neće promijeniti, tj. tko god da dođe na vlast nastavit će provoditi istu politiku koja će radničku klasu samo baciti na koljena. Svi znamo da je, kada je riječ o ekonomskoj politici, između SDP-a i HDZ-a razlika u par „slova i zareza“.
U letku MASA-e Zagreb od 2. ožujka stajalo je kako:
„MASA pozdravlja bunt naroda, ali smatramo kako ne treba stati na pukoj želji za smjenom Vlade. Trenutni društveni nemiri mogu poslužiti kao dobro sjeme za umrežavanje radnika, studenata, seljaka i svih drugih obespravljenih u borbi. Ta borba treba biti zasnovana na direktnodemokratskim principima koje je iznjedrila studentska borba diljem Europe i svijeta. Potrebno je borbu usmjeriti na radna mjesta, jer tek onda možemo govoriti o mogućnosti promjene postojećeg sustava.“
MASA Zagreb je od 2. ožujka sudjelovala na svim prosvjedima u Zagrebu, izuzev zadnja dva. Prisustvovali smo sa svojim transparentima na kojima je pisalo „Želimo raditi i svojim radom upravljati“, te „Stranke su problem, a ne rješenje“. Svojim transparentima smo na sažeto pokušali prenijeti naše glavne poruke ljudima na ovim prosvjedima, a to je usmjeravanje ka radikalizaciji, odnosno zauzimanju radnih mjesta i sredstava za proizvodnju, te jasno isticanje anti-parlamentarizma.
Jedna od najvažnijih naših misli, koju smo iskazivali u člancima na našoj internetskoj stranici, ali i u letcima koje smo dijelili na prosvjedima, jest potreba za revolucionarnom masovnom radničkom organizacijom koja će biti u stanju oduprijeti se pokušajima poslodavaca (kapitala) i političara (države) da ograničavaju radnička prava, ali isto tako i izboriti nove pobjede, kao i društvo sutradašnjice – slobodarski komunizam. Upravo je stvaranje ovakve organizacije, odnosno revolucionarnog sindikata, cilj MASA-e.
Potrebno je istaknuti i iskustvo drugova iz Rijeke koji su djelovali unutar novoformiranog Slobodarskog bloka, koji je sudjelovao u stvaranju Koordinacije prosvjeda Rijeka. Slobodarski karakter riječkih prosvjeda je neupitan, kao i rezultati, jer sasvim je jasno vidljivo kako su u Rijeci stranački oportunisti marginalizirani jednako kao i desnica, te je jasno artikuliran socijalni karakter ovih prosvjeda. Isto tako, pohvalna je i činjenica da Riječani nisu odustali, čak ni nakon što su prosvjedi diljem Hrvatske završili, već su Koordinaciju prosvjeda transformirali u Mrežu uzajamne pomoći Rijeka (MUP - Rijeka) kroz koju namjeravaju obraniti svoja radna mjesta i zajednice (prvu akciju su održali protiv gazde Taxi Cammea). Ovo je svakako velik uspjeh!
DA, OVO JE TEK POČETAK!
Zašto su ovi prosvjedi važni?
Zato što su ideje solidarnosti, direktne akcije i direktne demokracije prvi put „zakoračale ulicama“ naših gradova.
Zato što su prosvjedi poprimili masovan karakter. Naravno, broj ljudi je još uvijek bio premalen za bilokakve ozbiljne društvene promjene, no nitko ne može poreći kako prizori s Vukovarske ulice u Zagrebu nisu bili nadahnjujući sami po sebi. Glupo je očekivati da će se stvari u društvu radikalno promijeniti kada prvi put ovako zajedno izađemo. Radnička klasa se u Grčkoj bori već godinama, i svakom borbom idu korak po korak prema cilju. Tako ćemo i mi, jer prije svega potrebno je izgraditi borbeni i odlučni duh!
Da, ovo je tek početak – početak borbe. Ovo je bila samo jedna bitka u kojoj smo zajedno na ulicama uspjeli zastrašiti vladajuće elite, ali jednako tako nismo uspjeli zbog nepostojanja masovne revolucionarne organizacije radničke klase, zbog nepostojanja revolucionarnog sindikata koji bi borbu prenio na radna mjesta – koji bi stvari radikalizirao.
Španjolski revolucionar Durruti je jednom prilikom rekao: „Novi svijet nosimo u našim srcima. On raste svakog trena“. Upravo je to naša završna poruka svim čitateljima. Svakom borbom sve više jačamo i sve smo bliži cilju, jer svaka borba nam pokazuje gdje smo pogriješili i što moramo popraviti, poput malog djeteta koje uči hodati. No, isto tako, svaka borba nas očvršćuje i sve nam jasnije pokazuje kako postoji samo jedna alternativa postojećem društvu – ono besklasno.
